Crkvi se uputih, velim, dobro je za dušu
Kad tamo narod, gozba i trube
Najednom sve utihnu
I u crkvu uđe.
Na vratima stajah, bez svečanog odijela,
Da ne kvarim idilu ljubavi rane.
U toj tami hramovnog ždrijela,
Svijeće dvije prstima zamotane.
Nevjesta, naspram ikona jednaka
Pod kameni suzama vlaži.
I dok vani vije se barjak do barjaka,
Pogledom ona svoju majku traži.
Koraknuh jednom, nejasno mi bi,
Potom začuh riječi zvonke,
"Majčice, majko, obećaj mi jedno,
Ognjište moje ostaće moje."